Nekoliko riječi o zlatnoj generaciji rekao je i VLADIMIR STANKOVIĆ, autor knjige ‘Bajka iz Bormija’:’ Skup u Beogradu generacije iz Bormija bio je događaj za pamćenje.
Jako emotivan susret prijatelja, majstora košarke sa zavidnim karijerama koje su ostvarili kao igrači, treneri ili rukovodioci održan je u čast košarkaškom talentu i još više prijateljstvu koje ništa nije moglo pomutiti i pokvariti. Meni je posebno drago što sam s većinom od tih sjajnih ljudi bio i ostao u bliskom profesionalnom i privatnom odnosu. Ako moja knjiga ‘Bajka iz Bormija’ barem malo doprinese očuvanju sjećanja na tu izuzetnu generaciju koju je selektirao Rusmir Halilović, a do vrha doveo tandem Svetislav Pešić-Milivoje Karalejić, bit ću jako sretan, a tko pogleda sjajni film ‘250 stepenica’ u produkciji PGM Networka, shvatit će zašto su bili najbolji.’
‘Bijeli dream team je proizvod sustava koji je predsjednik stručnog savjeta KSJ MIK PAVLOVIČ 1980. godine prepoznao između brojnih projekata koje su prezentirali prijavljeni kandidati na javnom natječaju, a koji je raspisao KSJ za profesionalnog trenera svih mlađih uzrasnih selekcija. Kad sam došao iz Dubrovnika na posao u Beograd, moje prvo pitanje je bilo: čemu mogu zahvaliti na ovom velikom priznanju? Tvoj sustav rada koji si prezentirao dijametralno se razlikuje od drugih, a praksa iz KK Bosna to potvrđuje’, prisjetio se Rusmir Halilović, koji je kao izbornik svih mladih kategorija radio u KSJ-u od 1981. do 1985. godine.’U tom trenutku dobio sam sve ovlasti i donosim sve odluke u vezi igrača i suradnika te naravno da za sve odgovaram. Pozitivan odgovor mi je dao neviđenu snagu. Od tada je stupio na scenu novi sustav; prioritet proizvodnje igrača koji mogu zadovoljiti ambicije seniorske reprezentacije umjesto timskih rezultata, što u praksi znači forsiranje onih koji su potentniji ispred onih koji su trenutno natjecateljski sposobniji. Moj životni radni moto ‘može li bolje’, koji je i danas aktualan, odnosi se na teme: sistematska selekcija igrača dvije godine ranije prije prvog javnog međunarodnog nastupa, obići svaki grad i podići svaki kamen te vidjeti čuči li ispod njega neki izvanserijski potencijal, uvažavanje prijedloga svih kolega iz velikih i malih klubova sve do kraja selektivnih treninga na kojima se popis sužavao. U drugoj fazi na kontrolnim treninzima educirao sam i dijelio zadaće što, tko, kada, kako i koliko mora raditi da bi podigao svoje vrijednosti i opstao u reprezentaciji. U selekciju jedne generacije uvijek sam ubacivao i nekoliko igrača iz mlađih uzrasnih kategorija kako bi selekcija imala kontinuitet. Po tom principu primjerice u generaciji igrača rođenih 1963. i 1964. imali smo D. Petrovića, S. Vrankovića, D. Cvjetićanina, tu su bili još V. Perasović, Z. Jovanović, u generaciji 1965./66. upali su Ž. Paspalj, J. Zdovc, zatim L. Pavićević, M. Pecarski, S. Đorđević… Ukratko, birao sam ambiciozne suradnike iz svih velikih i malih sredina i na taj način pomagao i njima i sebi. U kolektivnoj taktici forsirao sam kontranapad, gdje prvo dodavanje ide na prvu borbenu liniju, a ne unazad; bježao sam od šablona i kolektivne napade prilagođavao individualnom znanju igrača te forsirao igrače na pozicijama gdje u budućnosti mogu davati svoj maksimum’, dodao je 69-godišnji RUSMIR HALILOVIĆ, koji će druženje u Beogradu, točno 30 godina nakon zlata u Bormiju, pamtiti do kraja života. Generacija za pamćenje…
